Aikido je japanska borilačka vještina nastala u prvoj polovici 20. stoljeća. Korijene vuče iz drevne vještine Daito-ryu aiki-jujitsu, u Japanu poznate još od 11. stoljeća, koja u sebi sadrži i elemente mačevanja.

Osnivač aikida, Morihei Ueshiba ili O'Sensei, nakon dugogodišnjeg prakticiranja tradicionalnih japanskih borilačkih vještina, uobličio je aikido kakav se danas trenira diljem svijeta. Putem aikida, Morihei Ueshiba ponudio je čovječanstvu način rješavanja sukoba bez borbi, nastojanje da se protiv nasilja bori nenasiljem.

Sama riječ aikido sastoji se od triju riječi: ai - harmonija, ki - energija, duh i do - put, način. Interpretacija današnjeg aikida prilagođena je modernom načinu života te se odmakla od povijesnog aspekta borilačke vještine kao oruđa svakodnevne borbe za život. Osim samoobrane, danas je zbog stresnog načina života, nepravilne prehrane te nedovoljne fizičke aktivnosti, puno potrebnija vještina koja objedinjuje izgradnju mentalnog i fizičkog tijela svakog pojedinca. Aikido je zdrav način života i komunikacije, neka vrsta preventivne medicine, razumijevanje i poštovanje prema drugima, i tek tada samoobrana. U aikidu nema natjecanja među pojedincima, pa se tako ne organiziraju niti sportska natjecanja.

Aikido je prikladan za osobe svih dobnih skupina bez obzira na spol. Karakterističan je pristup samoobrane koji se koristi napadačkom energijom napadača protiv njega samog da bi ga se izbacilo iz ravnoteže i na taj način kontroliralo napad. Kontinuiranim vježbanjem postiže se veća fleksibilnost tijela, koordinacija pokreta, ravnoteža i bolji refleksi. Vježbanjem se djeluje pozitivno na cjelokupno duhovno, mentalno i fizičko stanje. Aikido pomaže polaznicima da razviju poštovanje prema sebi i drugima. U tehnikama je svaki pokret prirodan, bez značajnog upotrebljavanja snage, pa tako aikido bez teškoća mogu raditi djeca i starije osobe bez dobnih ograničenja. Aikido je primjenjiv u svakodnevnom životu kao mogućnost samoobrane od različitih oružja i fizički jačih napadača, način poboljšavanja cjelokupnog stanja tijela i mentalna disciplina za lakše podnošenje stresnih situacija.

 

Svatko se odlučuje započeti s aikidom iz svojih razloga i počinje vježbati sa svojim specifičnim predispozicijama. Svaki aikidoka razvija vlastiti odnos prema vježbi, ali vježbanje aikida, kao i bilo koje druge borilačke vještine, jest trening, a ne rekreacija. Nitko ne osporava da bi trening generalno trebao biti jedno radosno iskustvo, no on također zahtijeva disciplinu, koncentraciju, poštovanje i posvećenost. Te značajke trebaju biti prisutne mentalno i fizički, na tatamiju i van njega. Treniranje aikida nije igra niti sport - ono je budo – borilačka vještina. Aikido može biti učinkovita metoda samoobrane čije tehnike, ako se upotrebljavaju nesmotreno, mogu uzrokovati ozbiljne ozljede.

Ono što aikido razlikuje od klasičnog sporta jest to da se u ovdje ne pripremamo za neki događaj koji će tek doći. Događaj je sada, u ovom trenutku. Nema natjecanja, nema sparringa ili borbe za koju se pripremamo. Aikido treniramo jednostavno zato što uživamo u prirodi treninga. Aikido je način života. On je prilika da naučimo kako pomiriti konflikte u svojim životima. Osnivač aikida, O'Sensei Morihei Ueshiba, tvrdio je kako svrha aikida nije da porazimo druge, nego da porazimo nesklad u nama samima.